skip to Main Content
Svjetlana Bukvich Za “Nezavisne”: Bh. Muzička Scena Je Mala, Ali Vrvi Od Talenta

U intervjuu za Nezavisne Novine, kompozitorica Svjetlana Bukvich govori o svom radu na baletnoj predstavi Panta Rhei u produkciji Narodnog pozorista Sarajevo, kulturnim prilikama u BiH i Americi, kao i o kurentnim i buducim muzickim projektima

Svjetlana Bukvich, jedna od najpoznatijih i zasigurno najnagrađivanijih bh. umjetnica koja je svojim kompozitorskim talentom osigurala mjesto i u samom vrhu američke muzičke umjetnosti, nedavno je svoje umijeće pokazala i u novom baletskom triptihu “Panta Rhei”, koji će premijerno biti izveden na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu 30. marta.

Njeno rodno Sarajevo i cijela bh. publika uvijek s nestrpljenjem prigrle Svjetlanin talenat, a od 2008. godine ona redovno i rado prihvata projekte u BiH, stvarajući tako na dva kontinenta. Za njena djela i blistavu karijeru gotovo da ne postoje opisne riječi, a kako je rekla u ekskluzivnom intervjuu za “Nezavisne”, prekretnica u njenom životu se desila dosta rano, još kada su joj kompozitor i profesor Josip Magdić i Goran Bregović rekli da mora ići vani ako želi uspjeti sa svojom muzikom. Od tog trenutka njena karijera ide samo uzlaznom putanjom, njen talenat otvara vrata gdje god da se pojavi, dok od svoje matične države i publike nije odustala. U intervjuu za naš medij Bukvicheva govori o procesu stvaranja aktuelnog projekta, otkriva savjete koji su uticali na nju i svoje mjesto inspiracije, govori o albumu koji je izdala u toku pandemije, stanju na bh. sceni i planovima kojima će se posvetiti u budućnosti.

NN: Baletska predstava “Panta Rhei” govori o traganju današnjeg čovjeka za iskonskim vrijednostima života i pokušaju pronalaska vlastite sreće, a ovoj predstavi dali ste svoj kompozitorski pečat. Možete li da nam kažete nešto više o tom procesu, šta Vas je inspirisalo i koliko je bilo zahtjevno uklopiti sve segmente u jednu konačnu i savršenu cjelinu?

BUKVICH: Kada je Narodno pozorište u Sarajevu izrazilo želju da sarađujemo, bila sam iznenađena i zaintrigirana. Svijet se oporavlja od virusa i nove produkcije su tek na pomolu, a u Sarajevu se sprema velika premijera. Koreografkinja Belma Čečo Bakrač, koja potpisuje režiju i koreografiju u ovom komadu i koju poznajem kroz moja ranija gostovanja u Sarajevu sa kompanijama za savremeni pokret, instantno me inspirisala svojom zamisli i temom produkcije. Ideje “toka” života u metamedijalnim društvima u kojima živimo, hibridnosti umjetničkih žanrova, poimanja prisustva sve bržeg razvoja tehnologije, a naročito artificijelne inteligencije koja nas privlači i odbija u isto vrijeme, te preispitivanja ciljeva čije postizanje u jednom momentu može izgledati kao sreća, a u drugom duhovna i fizička propast, sve su to razmatranja koja ja u svom radu već godinama imam, te su se preliminarni razgovori, a i sama saradnja odigrali zaprepašćujuće brzo. Tih 30 minuta muzike komponovala sam i producirala u jednom dahu, čini mi se za manje od mjesec dana. Uz to sam pratila Belmin rad i rad ostalih saradnika i ostajala bouche bée. Njihova predanost, kreativnost i profesionalnost su za svaku pohvalu. Radili smo u sinhronitetu i nije bilo previše dodavanja i oduzimanja. Stvari su jednostavno lijegale, kao kuća koja se gradi gdje su svi složni. Izazov je bio to što je budžet za muziku diktirao da moja muzička cjelina bude djelimično originalno komponovana za predstavu, a djelimično izabrana od strane koreografkinje iz moje muzike koju je, recimo, čula na internetu ili koju sam joj ja predložila. Ideološki i frekventno trebalo je posložiti sve, a da bude u neraskidivoj sprezi sa pokretom i narativom. Mislim da smo uspjele, čak i sa šest sati vremenske razlike koja nas dijeli!

NN: Iz rodnog Sarajeva otišli ste prije više od dvije decenije, a u ovom gradu ste prvi put profesionalno nastupili 2008. godine. Koliko Vam znači to što se još jednom vraćate na scenu, s ovakvim projektom, pred bh. publiku? Kakve reakcije očekujete i kako biste opisali našu publiku?

BUKVICH: Hvala vam na ovom pitanju. Od 2008. godine dolazila sam onoliko koliko su prilike dopuštale i koliko je bilo mogućnosti za saradnju. Uvijek sam mišljenja da se domovina treba obogatiti novim znanjima i iskustvima, nešto od projekata ostvarivala sam sama, a nešto kroz festival “Sarajevska zima”, kroz Univerzitet u Sarajevu (UNSA), i kroz Bosanskohercegovačko-američku akademiju nauka i umjetnosti (BHAAAS) s kojom ću i ovoga ljeta biti prisutna vezano za projekte sa Sarajevskom filharmonijom, Muzejom književnosti i Umjetničkom galerijom BiH. Ono što me raduje je što vidim pomake u smislu da publika očekuje više i bolje danas nego prije 20 godina, i da je otvorena ka umjetnicima kako iz dijaspore i svijeta, tako i prema uzdizanju i podizanju lokalnog talenta, a ono što je ostalo isto je što naš kreativni svijet, čini se, voli da ostavlja sve za zadnji čas, pa se to odražava i na publiku. To je zato, mislim, jer se uzda i vjeruje u svoje sposobnosti i jer često nema nikog drugog da se o stvarima brine, te čini čuda gdje bi malo koji umjetnik mogao uopšte išta napraviti. Ali, koliko je to dobro u smislu samoodržanja, klesanja zanata i razvijanja samosvijesti, toliko je i loše jer publika često relativno kasno sazna za projekte pa se prologira mentalitet da kultura i umjetnost nisu stvari vrijedne dugoročnog planiranja i reklamiranja. To “kasno paljenje” takođe zna spriječiti inostrane saradnike da uplaniraju i uklope BiH u svoje putanje. Ipak, očekujem dobru posjećenost i predviđam publici dobar provod. Podsvjesno mislim da je čitavo društvo momentalno spremno na jedan krik i da će ova predstava dati mnogima odušak.

NN: Osim Vas, ovoj predstavi su svoj doprinos dali i istaknuti kompozitori Ludoviko Einaudi i Toni Toplan. Kada stvarate novu muziku, na šta ste posebno fokusirani i kakvu emociju želite da probudite u publici? Šta je to što želite da dostignete i da li je muzika zapravo pokretač svega?

BUKVICH: Jako mi je drago što sam u društvu ovako dobrih umjetnika. U mom svijetu muzika jeste pokretač svega. Kada radim, kontekst je sve. Fokusiram se na zvuk, na nešto što me intuitivno uvodi u dati kontekst. Ako ja znam šta osjećam i o čemu mislim dok stvaram, i ako mi je kristalno jasno koje postulate uvodim i zašto, onda i publika osjeća da je vođena čvrstom i empatičnom rukom i imaće emocije. One nekad neće biti direktan preliv iz mog unutrašnjeg narativa/sustava onako kao što sam namjeravala i u intelektualno-istorijskoj interpretaciji i to je OK. Ali direktno suočavanje sa zvukom zapravo i nema način da bude opisano riječima. U tom trenutku već govorimo o prošlosti. Onda se naizmjenično stavim u sve druge uloge potrebne današnjem kompozitoru da opstane u novim ekosistemima: inženjer zvuka, producent, publicista, menadžer, agent, advokat, stvaratelj u virtuelnoj realnosti, svirač, pjevač, medijski znalac… lista je duga.

NN: Vi ste jedna od rijetkih bh. umjetnica koja živi i stvara u SAD, a i dalje je naklonjena svojoj matičnoj državi, te kroz svoj rad uklapa zvukove obje sredine. Kako biste opisali našu muzičku scenu i koliko se zapravo cijeni ovakva umjetnost kod nas?

BUKVICH: Ja bih lično voljela da ima više bh. umjetnica u SAD, jer bismo tako imale više šanse da predstavimo jedinstvenost podneblja iz kojeg dolazimo i stavimo to u dijalog za opšte dobro. S druge strane, bh. muzička scena je mala, ali vrvi od talenta. Trebaju nam škole za iznimno talentovanu djecu i privikavanje na to da je prihvatljivo da se neko ističe i da ga stoga treba odnjegovati u umjetničkom smislu. Opet se vraćam na temu dugoročnog planiranja. Umjetnici – ovdje mislim na umjetnike u svim sferama života – grade publiku, publika gradi kulturu, a kultura društvo. Društvo bez umjetnosti nema identitet pa je od superiorne važnosti da se reakcionarne tendencije ka uništenju duhovnog obogaćenja suzbiju. O tome na određen način govori i ova naša predstava “Panta Rhei”: o slobodi, kinetičkoj i duhovnoj, o slobodi da se bira, da se voli. Ima toga i u onoj našoj staroj pjesmi “neka ljubi ko god koga hoće…”

NN: Dobitnica ste najprestižnijih muzičkih nagrada, kritičari su oduševljeni Vašim djelima, a Vaša karijera je blistava zajedno sa brojnim novitetima koje ste poklonili svjetskoj muzici. Koliko Vam znače ta priznanja i šta je ono što biste izdvojili kao prekretnicu ili nešto najznačajnije u svojoj karijeri?

BUKVICH: Hm, hvala na ovim riječima, ali smatram se osobom koja uvijek uči i ne staje uljuljkana priznanjima. Vitalnost misli je slična mišiću koji razvijamo vježbom i nepoznatom aktivnošću. Najznačajnije u mojoj karijeri je što sam ostvarila da mogu nekad biti u društvu velikih i egom neobmanutih ljudi, uživati u svom radu i još neostvarenim snovima i idejama, i imati balans između ekstrema koji su često dio intenzivne karijere pasioniranih ljudi. Porodična sreća i ljubav utkani su u takav odnos prema profesionalnom životu i mislim da žene posebno treba da budu odvažne, ali i strpljive ako su aktivne i priznate u svom poslu. Stvari se za njih nekad dese sporije zarad porodice. Eto, opet balans. Prekretnica se desila dosta rano kada su mi kompozitor i moj profesor Josip Magdić i Goran Bregović rekli da moram ići vani ako želim uspjeti sa svojom muzikom, zatim kompozicija “Before and After the Tekke” (“Prije i poslije tekije”) koja mi je otvorila mnoga vrata, saradnja sa velikim basistom Tonijem Levinom i još mnogo toga. Njujork je svakodnevno prekretnica, odnosno inspirativno mjesto gdje znam da sutra mogu sresti hodajući odgovor na moju najluksuzniju artističku ideju. I onda se sve preokrene.

NN: Na svom posljednjem albumu “Extension” radili ste tri godine, a objavili ste ga 2020. godine. Rekli ste da je muzika vokalne orijentacije, a instrumentacija se isprepliće između elektronskog zvuka, električne violine, električne harfe, električne gitare, bas gitare i klavira. Po čemu je ovaj album bio drugačiji od Vašeg dosadašnjeg rada i koliko ste zadovoljni time kako je prihvaćen? “Njen novi materijal ljudima daje nadu u teškom periodu”, kazali su tada američki kritičari.

BUKVICH: “Extension” je izdat u martu 2020. godine, kada se pandemija proširila i kada je sve bilo stalo. Nisam mogla podržati nastup koncertima uživo i sve se bilo svelo na internetsku aktivnost. Ipak, album se prodao jako dobro za avangardnu vrstu rada kakav je moj i pomakao moju karijeru znatno naprijed. Ovaj album je bio proizašao iz moje saradnje s američkim koreografkinjama Janis Brenner, Carolyn Dorfman i Jeanette Stoner. Trauma storirana u tijelu može se identifikovati i izbiti pokretanjem. Tako se nekako pandemijska nepokretnost pretvorila u žeđ za nadom o slobodi organizovanja prostora, a i emocije koja ide uz to. Ovaj album je to, mislim, pružio u tom trenutku, mada ga nisam pravila sa znanjem o mogućoj pandemiji. Na njemu su vanredni pjevači i svirači, a žanrovski je potpuno hibridan, tj. ne poštuje granice definicije žanra, te je i to vjerovatno doprinijelo da ga publika, zatvorena u svoje kocke (stan i monitor), želi slušati.

NN: Kakvi su Vaši planovi, čemu ćete se posvetiti i šta publika može da očekuje od Vas u narednom periodu?

BUKVICH: Momentalno radim na više projekata, solo klavirski album sa elektronskim zvukom, zatim završetak trilogije za simfonijski orkestar, prototip virtuelne realnosti za jedno od mojih djela, a u budućnosti je tu negdje i ambijentalni album s električnim gitarama i elektronskim zvukom, te djelo za glas i Ovox.

(https://www.nezavisne.com/)

Back To Top