Dr Kenan Arnautovic

Rođeni Sarajlija, koji je već 24 godine u Americi, za Moju BiH govori o životu, porodici, ponovljenoj specijalizaciji iz neurohirurgije, te kako je od skromne ambicije nastala značajna organizacija ljudi koja okuplja naše intelektualce, umjetnike, naučnike, profesore…

Poštovani gledatelji, srdačan pozdrav! Vrijeme je za druženje u okviru emisiju Moja BiH. U narednim minutama upoznat ćete još jednog uspješnog Bosanca i Hercegovca koji živi i radi daleko od svoje domovine. Moram kazati da je riječ o Sarajliji. Porijeklo njegovih roditelja je iz Travnika. U Americi ste izgradili impozantnu karijeru, a ono što je svakako interesantno, poznati ste kao dr. A from Bosnia. Je li to ono što Vas najviše karakteriše?
Pa jeste. Pošto je moje prezime, inače naša prezimena malo su teška za Amerikance da ih izgovaraju i odmah uzmu u svoj vokabular, i prihvate, onda oni nastoje da ih skrate. Kad sam došao u Memphis prije 15 godina i počeo da radim tamo, netko me prozvao dr. A jer je pokušao da skrati to prezime koje je bilo teško za njih da izgovore i onda su svi prihvatili, a meni to nikad nije smetalo. I onda naravno godinama, pošto su već svi moji kolege s klinike bili u Sarajevu i dolazili sa mnom, Bosna je već poznata tema na našoj klinici. Doktor A from Bosnia dolazi sad kao najnormalnija stvar.

Znaju li reći dr. Kenan Arnautović?
Znaju, znaju. Naučili su, nije to baš tako teško, ali eto za pacijente, da kažemo normalan svijet koji dolazi da se liječi, oni se uvijek malo ustručavaju da me ne uvrijede pa kažu: “Mogu li vas ja zvati kao što vas svi zovu dr. A”. Naravno, ja kažem, možete.

Gost nam je već spomenuo da radi u Memphisu, spomenuli smo i neurokirurgiju, međutim, nismo kazali, a ja bih voljela da odmah na početku kažem da ste Vi osnivač bosanskohercegovačke Akademije nauka i umjetnosti. Ono što je interesantno jeste da upravo kroz osnivanje jedne takve organizacije itekako doprinosite Bosni i Hercegovini. 
Jeste. Prije deset godina kolega i prijatelj, profesor Hadžikadić i ja smo se sreli u Sarajevu, u kafiću, mislim da se zove Metropolis, i razgovarali smo da osnujemo jednu organizaciju naših ljudi koja će okupiti naše intelektualce, umjetnike, naučnike, profesore itd. u Americi, da se malo družimo itd. Nisam mogao ni sanjati da će od tako jedne skromne ambicije narasti ovako jedna značajna organizacija koja obuhvata nekoliko stotina uspješnih profesora, umjetnika, intelektualaca, profesionalaca u Americi, koja je toliko mnogo učinila za unapređenje nauke, edukacije, umjetnosti itd. u Bosni i Hercegovini. Ja sam sad, kad sam završio svoje predsjednikovanje i ostale dužnosti, samo obični član. Međutim, toliko sam ponosan kad vidim ovu mlađu generaciju koja je sad u vodstvu te organizacije, koji su puno bolji od nas i rade još bolje stvari. Tako da sam ponos da to gledam i ponosan sam da kao običan član učestvujem u raznim projektima koje ta organizacija nudi i obnaša.

Koliko ste dugo već u Americi?
Ja sam u Americi 24 godine. Tamo sam morao ponoviti specijalizaciju iz neurohirurgije jer tamo se priznaju samo specijalizacije koje ste završili u Americi. Nije važno jeste li završili specijalizaciju u Njemačkoj ili u Engleskoj, Bosni, Albaniji ili na Kosovu. Oni priznaju samo američke. Tako da sam morao ponoviti specijalizaciju iz neurohirurgije i onda kad sam to završio, počeo sam raditi.

Ipak ste bili ustrajni u cilju, bez obzira na to što na neki način ponavljate već ono što ste radili. 
Kad sam išao na specijalizaciju drugi put, ja sam to shvatio kao jednu novu mogućnost, gdje ja nisam ponavljao nešto što sam već znao, nego sam nastojao raditi nešto što nisam dotad naučio u neurohirurgiji. Tako da sam, kad sam završio, bio jako konkurentan. Mnoge velike kuće su mi nudile posao, neurohirurške kuće, klinike. I ja sam bio sretan da sam u tome izboru. Teško je objasniti kad vam nude ugovore poznate klinike, a vi ne znate gdje bi najbolje za vas bilo jer nije ono samo što vidite da se radi na toj klinici, nego i ono koliko ta klinika može doprinijeti izgradnji vaše profesionalne karijere. Ja sam tako dugo razmišljao da li da ostanem u Little Rocku, gdje su mi nudili da ostanem, gdje su bili još najveći hirurzi svijeta i moji učitelji, ali onda sam shvatio da je najbolje da odem u Memphis. Odgovarala mi je klima i vidio sam da tu imam šansu da razvijem karijeru. Tako da sam zadovoljan da sam napravio taj izbor. Stvarno taj grad, ta klinika mi je jako puno pomogla da postanem ovo što sam postao i da dan-danas učim, usavršavam i unapređujem svoje mogućnosti i svoje kvalitete.

Hipotetički, kada biste dobili neku ponudu iz Bosne i Hercegovine, biste li razmislili ozbiljno o povratku?
Pa bih, da vam kažem, kao što vidite, mi se stalno vraćamo u Bosnu, tu živimo, dio godine dolazimo kod svoje rodbine, prijatelja. S kolegama sarađujemo. Pogotovo sad kad smo postigli karijeru, kad smo postali ono što smo postali. Znate, sad nas puno ne interesiraju ni neke titule, ni izgrađivanje karijere, jer je ona već izgrađena, ni renome, jer je on već izgrađen. Ne bi bilo nemoguće razmotriti takvu jednu ponudu. Hipotetički govoreći naravno, ali ne razmišljam o tome.

Još jednu stvar da kažem. Vidio sam da mnogi mladi neurohirurzi imaju želju i potrebu da dođu u Ameriku, da se upoznaju sa sistemom američke neurohirurgije. Ja sam uvijek sanjao da odem jednom u Ameriku, tamo gdje se radi najbolja neurohirurgija na svijetu, najnaprednija, s najboljom tehničkom opremljenošću itd. Sanjao sam da odem tamo, ta mi se želja ostvarila i tako sam završio. Međutim, onda sam vidio koliko sam imao poteškoća kad sam bio mlad neurohirurg da nađem nekoga tko će biti moja veza tamo, tko će mi to omogućiti. Onda sam ja osnovao prije desetak godina na mojoj klinici internacionalni program (sub)specijalizacije kako se to na engleskom kaže fellowship. U proteklih desetak godina 35 mladih neurohirurga ili starijih studenata medicine koji imaju želju da postanu neurohirurzi su bili moji fellows, moji gosti učenici, kako god želite. To je nevjerovatno, tih 35 ljudi uglavnom iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Albanije, Njemačke, Rusije, ti mladi ljudi nevjerovatno, kad ih sad posmatram, kad su se vratili u svoje klinike i matične organizacije, koliko im je taj boravak, ne samo sa mnom nego s mojim kolegama, upoznavanje s cijelim sistemom, pomogao da razviju karijeru, da od svojih klinika naprave uspješne klinike, uvedu nove tehnologije itd. Tako da sam ponosan kad dođem recimo u Osijek, Zagreb, Sarajevo ili Mostar, kad vidim moje mlade kolege koji su tako lijepo neka od svojih saznanja koja su stekli tamo primijenili.

To je odlika zaista rijetkih da podijele ono što znaju, dakle svoje znanje da podijele onima koji su zaista spremni da upijaju. Hoću da Vas još pitam za Vašu porodicu. Živite u Memphisu, tradicija u kući, kultura. Koliko se sačuvalo ono bosansko? Koliko vidim na Vama, razgovarajući s Vama, Vi zaista jeste Bosanac i Hercegovac, bez obzira na to gdje živjeli.
Imam dvije kćerke i suprugu. Kćerke su otišle od kuće, u smislu da su otišle na studij. Starija kćerka je završila medicinu na George Washington University i tamo u Washington D.C. specijalizira hirurgiju, treća godina na specijalizaciji. Jako to voli i želi da postane plastični hirurg jednog dana. Vidjet ćemo što će uspjeti. Ona živi u Washingtonu. Mlađa kćerka je trenutno upisala isti medicinski fakultet George Washington University, ne znam što će specijalizirati jednog dana, ali dakle one žive tamo. Naravno, one imaju bosanski identitet. Kako mi kažemo Bosnian-American identity gdje se identiteti ne potiru međusobno, nego se koriste prednosti multikulturalnosti da čovjek postane bogatiji. Obje najnormalnije govore naš jezik. Ova mlađa što je rođena tamo ima malo naglasak pa možete reći da nije iz Sarajeva. Ova starija što je rođena u Sarajevu ona govori baš sarajevskim naglaskom. Ja mislim kad biste je slušali, ne biste mogli reći da nije živjela ovdje dugo. Čak i ove naše sarajevske žargone koristi, “pa ti sad vidi” ili tako neke stvari. Baš me iznenadi nekad.

Hvala Vam za vrijeme koje ste nam izdvojili.

 

(https://mojabih.oslobodjenje.ba/)