Sa skulptorom Adisom Fejzićem, prvim skulptorom sa titulom doktora u BiH, razgovarali smo o stećcima, koji su za njega više od kulturne baštine

12.02.2017 16:22

Piše: Đorđe KRAJIŠNIK

Skulptor Adis Fejzić postao je prvi skulptor sa titulom doktora nauka u Bosni i Hercegovini. Fejzić je titulu PhD stekao na Griffith University College of Art u Brisbaneu (Australija), a u svom naučnom istraživanju analizirao je umjetnost stećka u kontekstu savremenih umjetničkih i socio-antropoloških okolnosti, ali i (re)aktualizirao stećak kao svoju osobnu metaforu i savremeni kreativni izraz. Kada govori o tome šta su za njega stećci, Fejzić citira pjesnika Maka Dizdara: “Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi umjeli ni znali da vide”.

Kako se čini, postali ste prvi skulptor sa doktorskom titulom u BiH, kako je tekao proces Vašeg rada na doktoratu, te šta su konačni rezultati?

– Da, izgleda da sam prvi skulptor u Bosni i Hercegovini sa titulom doktora nauka. Istraživanje na Griffith University College of Art sam započeo kao tzv. profesionalni doktorat, odnosno doktorat vizuelnih umjetnosti (Doctorate of Visual Arts) sa naglašenom praktično-kreativnom komponentom. Međutim, sa prezentacijom prvih rezultata, uz potvrdu validnosti i obima moga istraživanja dobio sam i procjenu od univerzitetske komisije da već i početna, radna verzija moje teze izlazi iz okvira profesionalnog doktorata vizualnih umjetnosti. Tako sam istraživanje nastavio intenzivnije razvijati u pravcu studija doktora nauka, po standardima titule PhD (Doctor of Philosophy) ili, kako ga mi poznajemo, klasičnog doktorata (dr. sci), što je podrazumijevalo naučno istraživanje kroz teorijski i praktični pristup. To nisam radio jer volim da se ubijam od posla, nego zato što sam se nekom “karmičkom podvalom” rodio s felerom u vidu talenta da često sam sebi od jednog posla napravim dva-tri.

Skulptor Adis Fejzic-

Klesanje jazza

Nakon niza prezentacija, realiziranih monumentalnih i javnih skulptura, izložbi i drugih kreativnih zahvata, svoje sam istraživanje okončao prošle godine finalnom izložbom i disertacijom u formatu klasičnog PhD-a. Komisija sastavljena od neovisnog multidisciplinarnog tima stručnjaka sa drugih univerziteta mi je uz izuzetno pozitivne recenzije i teorijskih i praktičnih rezultata istraživanja, dodijelila titulu Doctor of Philosophy (doktor nauka, dr. sci). Ovo istraživanje sam prvobitno zamislio kao “čisto skulpturalno”, ali sam ubrzo počeo primjenjivati multimetodološki i multidisciplinarni pristup. U nalaženju balansa između vizualnog i estetskog sa historijskim, sociološkim, kulturološkim, od neprocjenjive pomoći je bio moj supervizorski tim sačinjen od tri profesora, skulptor Sebastian di Mauro (Griffith University, Queensland College of Art), antropolog Hariz Halilović (Royal Melbourne Institute of Technology) i povjesničar Dubravko Lovrenović (Univerzitet u Sarajevu) kojeg smo, nažalost, nedavno tragično izgubili.

Bavili ste se u toku tog procesa stećcima, zašto su oni za Vas važni u okvirima Vašeg umjetničkog i naučnog rada?

– Mislim da su stećci najautentičnija pojava u umjetnosti zapadnog Balkana uopšte. Čitav niz nekropola stećaka sa prostora današnje četiri države (BiH, Hrvatska, Srbija, Crna Gora) je 2016. uvršten na UNESCO-ovu listu svjetskog kulturnog naslijeđa, čime je stećak kao kulturno naslijeđe dobio potvrdu svoje lokalne i globalne važnosti. Još nedovoljno istraženi, stećci otvaraju mnoga pitanja i ostavljaju prostor za dodatna istraživanja. Za mene, i nakon doktorata, stećci predstavljaju otvoreno polje za nastavak istraživačkog rada i prirodan temelj i inspiraciju za kreativni rad. Važni su mi i kao skulptoru i kao Bosancu, ali sa naglaskom da stećak za mene ima i dublje značenje od onog koje ga definiše isključivo kao srednjovjekovni nadgrobni kamen i kulturno naslijeđe. U tom smislu, klešući svoje “savremene stećke”, ja sam i nasljednik tradicije, ali istovremeno stvaram i jednu novu vrijednost. Ovo stvaranje novog i drugačijeg prisutno je i u samom duhu tradicije stećaka, jer ne postoje dva ista stećka.

Čak ni unutar reljefnih predstava komponiranih na principu repeticije određenog motiva, taj motiv nije nikada bio identično ponovljen. U svakoj svojoj ponovljenoj verziji motiv je uvijek nova interpretacija samog sebe. Srednjovjekovni bosanski majstori su “klesali jazz”. Taj princip slobodnih varijacija i improvizacija koji nalazim na stećku je za mene kao stvaraoca važan i poticajan. Uprkos svojoj naizgled primitivnoj i “nespretnoj” pojavnosti i funkciji grobnog kamena, stećak je zapravo skulptura sa kompleksnom strukturom. Moje “novo” razumijevanje stećka je utemeljeno na urođenom senzibilitetu, ali i stečenom obrazovanju i kreativnom iskustvu u polju kamene skulpture. Izgleda mi kao da sam se dugo pripremao da bih mogao “odjednom” vidjeti stećak i iznutra i izvana na jedan drugačiji način. Mak Dizdar kaže: “Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi umjeli ni znali da vide”. Mislim da i sam mogu vjerodostojno stajati iza ove Makove izjave.

U razgovoru prije intervjua kazali ste mi da ste svojim doktoratom otvorili dodatni prostor za drugačije razumijevanje stećaka, o čemu se tu radi?

– Moje doktorsko istraživanje umjetnosti stećka je istraživačko-kreativni zahvat koji nudi novu, dodatnu interpretaciju fenomena stećka u njegovom skulpturalnom i sociološkom aspektu. U stećku nalazim anahronistično čvorište raznih skulpturalnih sadržaja i tradicija – kompleksnost i inspiraciju za oživljavanje i (re)interpretaciju tradicije u formi savremene memorijalne skulpture i mog umjetničkog izraza. Kroz kreativno uskrsnuće srednjovjekovnog grobnog kamena ja ovu ugaslu tradiciju oživljavam i adaptiram u kontekstu našeg vremena, čime petostoljetni diskontinuitet transformiram u nešto što možda egocentrično, ali i opravdano, nazivam adiskontinuitet stećka.

Pored fokusa na čisto skulpturalni sadržaj srednjovjekovnog stećka, istraživao sam i njegov istorijski, politički i kulturni značaj. Ovim pristupom sam dao doprinos dubljem razumijevanju stećka i njegove bezvremene skulpturalnosti koja u mojoj interpretaciji postaje, u morfološkom i simboličkom smislu, i paralela bosanskom multidimenzionalnom identitetu.

Simboli multikulturnog identiteta

Vječnost kao stil

Stećak je po mom mišljenju najbolji simbol tog popularno rečeno multikulturnog identiteta, ali ne samo zbog toga što umjetnost stećka nastaje nekako paralelno sa nastajanjem i same Bosne i onoga što ja danas definišem bosanskim identitetom. Stećak jeste najprimjereniji simbol multikulturnog bosanskog identiteta zbog toga i što je on sam, kao skulptura, u svom karakteru zapravo “multiskulpturalan” (ovo je nova riječ, kovanica koju sam napravio da bih u najkraćem adekvatno objasnio stećak).

U kojem pogledu su stećci posmatrano iz ugla skulpture zanimljivi kao oblici?

– U mnogim pojedinačnim primjerima stećak najčešće funkcioniše istovremeno i kao reljef i kao tzv. slobodna skulptura. Stećci, kao skulpturalna tradicija, globalno su jedinstvena pojava u povijesti kamene skulpture. To pokazuje već i sama (finalna) klasifikacija oblika stećaka Šefika Bešlagića, koja otvara prostor u kojem stećcima možemo smatrati sve srednjovjekovne kamene nadgrobnjake i kenotafe koje nalazimo na ovim prostorima. Svi ti spomenici obuhvataju veliki raspon oblika – od amorfnih, preko čitavog niza onih (najbrojnijih i najpoznatijih) geometrijskih i domatomorfnih, pa sve do antropomorfnih oblika.

Jednostavno, nigdje na svijetu ne postoji skulpturalna tradicija koja ima takav inkluzivni kvalitet. Zatim, predstave na stećcima uključuju takođe izuzetno bogat repertoar, od apstraktnih i dekorativnih, preko simboličkih do figuralnih motiva. Uz sve ovo, “sadržaj” nekih stećaka dopunjuju i uklesani tekstovi koji su ujedno i primarni izvor za istraživanje našeg srednjovjekovlja i stećaka samih. Ove inskripcije, pored svoje informativne i literarne vrijednosti, i vizualno dodatno obogaćuju stećke na kojima se pojavljuju. Naši srednjovjekovni klesari su sa stećcima gradili jednu estetiku koja je svojom “nesavršenošću” bliska našem modernom ukusu. Na stećcima nalazimo sklonost ka slobodnom osmišljavanju i izvođenju oblika u kojem je konzistentna jedino nekonzistentnost. Radi se o sirovoj vizualnoj verziji onog principa kreativne slobode koju je, na primjer, muzici 20. stoljeća donio jazz.

Improvizacija iza koje stoji struktura. Naravno, sama tehničko-tehnološka egzekucija oblika stećaka i njihovih reljefa jeste arhaična i primitivna, ali to je drugi par rukavica i ne umanjuje važnost prethodno pomenutih kvaliteta. Stećak je za mene amalgamat u kojem su u jedno spojeni skulptura, amulet i arhitektura i koji u estetskom smislu povezuje prapovijesnu kamenu skulpturu sa (post)modernom kamenom skulpturom. U tom smislu, najbolji kratki opis stećaka dao je Oto Bihalji Merin kada kaže da je to umjetnost “u kojoj je sama vječnost postala stil”.