Amila-Buturovic
Univerzitet i sekularizam

Preporuka Senata Univerziteta u Sarajevu o usklađivanju obrazovnih obaveza studenata s vjerskim obavezama u bh. javnosti izazvala je različita, nerijetko suprotstavljena i oprečna tumačenja. Međutim, pogledi na taj slučaj ne uključuju svjetska iskustva, pogotovo ne onih zemalja poznatih po svojoj multikulturalnosti i multikonfesionalnosti. Tim povodom pitali smo profesoricu Amilu Buturović s Univerziteta York u Torontu, Kanada da nam predstavi tamošnji kompromis zvaničnog sekularizma s vjerskim potrebama studenata.

Od dolaska na Univerzitet York u Torontu kao profesorica islamistike na Katedri za humanističke nauke i program za studije religije i kulture, svake godine se suočavam s jednako zadivljujućim prizorom – amfiteatar načičkan studenticama i studentima koji predstavljaju mikrokozam planete – globalno selo, kako se to kaže u današnjem žargonu. Osnovan 1959. godine, York se razvio u treći najveći univerzitet u Kanadi, s populacijom od oko 53.000 studenata, od kojih su 47.000 dodiplomci i 6.000 postdiplomci, a među kojima je oko 6.200 gostujućih iz 178 država. Iako kanadski zakon zabranjuje bilo kakav upit o konfesionalnoj pripadnosti u službene svrhe, studenti se mogu iskazati, bez obaveze, o tome kojeg su vjerskog opredjeljenja. Tako mi poluslužbeno znamo, manje-više, da je sadašnja demografska slika izuzetno šarolika, da je York jedan od najraznolikijih univerziteta na svijetu. U jednom popisu rađenom kao studentski eksperiment, više od 90% studenata izjavilo je da se smatraju “manjinom” na kampusu. Nekih 6% studenata je jevrejske vjeroispovijesti, 5% islamske, 35% katoličke, 22% protestantske, 4% hinduske, 2% budističke i 2% sikske. Ovo ne uključuje ateiste, manje i plemenske religije, nove religije ili različitosti unutar većih konfesionalnih kategorija koje mogu biti regionalne ili denominalne. Tako se, recimo, u mojim razredima redovno nađu pripadnici nekoliko islamskih denominacija unutar sunitskih i šiitskih grupa, a jedne godine su mi se tu našli studenti Zoroastri iz dvije različite struje te drevne religije.

Znači, govorimo o univerzitetu koji je svijet u malom i u kojem su, osim onih 6.200 gostujućih, svi studenti Kanađani, naturalizovani ili rođeni u ovoj državi. Oni su odlika onoga što se dešava u Kanadi, naime, dugoročne i uporne politike useljavanja stanovništva iz svih dijelova svijeta, bazirane na platformi multikulturalizma koja je usvojena kao zvanični akt 1971. godine, i po kojoj je “multikulturalizam osnova našeg uvjerenja da su svi građani Kanade jednaki. Multikulturalizam omogućava da svi građani drže do svog identiteta, ponose se svojim naslijeđem i gaje osjećaj pripadnosti. To priznavanje [različitosti] daje Kanađanima osjećaj sigurnosti i samopouzdanja, čineći ih otvorenijim prema drugima i drugim kulturama. Kanadsko iskustvo je dokaz da je multikulturalizam osnova rasne i etničke harmonije i međusobnog razumijevanja.” Naravno, ovaj tip inkluzivnosti, bez obzira na svoje dobre namjere, proizvodi i razne probleme. Jedno od njih je pitanje usklađivanja principa sekularizma na kojem je izgrađena moderna kanadska država s ovakvim principom multikulturalnosti. Ako se držimo one tradicionalne definicije po kojoj je sekularizam razdvajanje svjetovne od vjerske sfere utjecaja, gdje se svjetovne i vjerske institucije moraju izdiferencirati, onda se pitamo šta se dešava u situacijama gdje su vjerski autoriteti raznoliki, nemaju jasnu instituciju, nemaju istu ulogu u svakodnevnom životu, ili gdje su običaji nerazdvojivi od drugih domena vrijednosti i djelatnosti, ili nisu fiksirani. Takav spektar mogućnosti dolazi uz multikulturalizam ovog tipa, gdje se građani pozivaju da se drže svog naslijeđa i tradicije, a da istovremeno priznaju i podrže pluralističko i sekularno društvo. Prilagođavanje i približavanje između ovih pojmova i prakse se pokazalo kao jedini ispravan proces. Sekularna pluralistička država se sada neminovno redefiniše kao poredak koji ne isključuje i negira vjerski život, nego ga omogućava i njeguje, ali mu ne dozvoljava monopol nad javnim i državnim institucijama, uključujući škole i univerzitete. To, naravno, ne znači da se vjerska tradicija na kojoj je zasnovana moderna kanadska država potpuno izbrisala. Naprotiv: Dan zahvalnosti, Božić i Uskrs su zajamčeni kao državni praznici, nedjeljom je (uglavnom) neradni dan (na primjer, sve do 1980-ih postojala je zabrana bilo kakvog trgovanja nedjeljom u Torontu, nešto prije toga čak i zabrana gledanja u izloge, tako da su sve velike robne kuće morale navlačiti debele zastore nedjeljom, koja je biblijski određena kao dan za odmor).

Praktično, šta to znači i kako se to odražava na univerzitetski život u ovim okolnostima gdje je raznolikost u porastu, a studenti sve hrabriji da javno potegnu pitanja svojih prava, uključujući i ona u vezi sa slobodom vjere, u smislu obilježavanja praznika i učestvovanja u obredima, kao i slobodu izražavanja?

Već 1974. godine, na apel studenata jevrejske vjeroispovijesti koji su u to vrijeme sačinjavali znatan procenat, ako ne i većinu ukupnog broja studenata, Rektorat Univerziteta odobrio je uvođenje Yom Kippura i Rosh Hashane kao jednako zvaničnih praznika poput Božića, Dana zahvalnosti i Uskrsa. Međutim, kako je Univerzitet nastavio rasti i demografski se mijenjati, obilježavanje judeo-hrišćanskih praznika se postepeno pretvorilo u nelagodnu stvarnost. Svake godine sve više se javljalo neslužbenih zahtjeva od studenata da im se opravda izostanak s nastave za vjerske praznike ili da im se dozvoli nešto što se tiče njihovih obrednih propisa. Senzibilitet je počeo da se prilagođava i u javnosti općenito – tako, na primjer, 1990. godine vrhovni sud je odobrio nošenje sikskog turbana među policajcima i specijalnom Kraljevskom kanadskom konjičkom policijom (RCMP) umjesto uobičajene uniforme. Iako je to izazvalo različite reakcije u javnosti, politički stav o pravima i slobodi vjere je prevagnuo i od tad se rijetko poteže pitanje primjerenosti te odluke.

Negdje početkom 2000. godine, kada sam preuzela katedru na programu za studije religije, dobila sam poziv da sudjelujem kao akademska savjetnica u dograđivanju postojećeg nacrta o prilagođavanju nastave na Yorku svetim kalendarima, kao i razmatranju pitanja obredne prakse u univerzitetskom prostoru, što se dotad radilo na neslužben način, na zahtjev studenata i po volji profesora (ali koji često nisu znali o čemu se radi). Stvaranje standarda i priručnika za cijeli univerzitet imalo je dvostruki cilj: s jedne strane, omogućiti studentima da po potrebi ne pohađaju nastavu ako se to kosi s praznicima i drugim važnim datumima u njihovom svetom kalendaru; s druge, razviti svijest u cijelom kolektivu o demografskim promjenama među studentima i ohrabriti osjećaj istovremene pripadnosti i različitosti. Ali, s obzirom na tako kompleksnu problematiku, rad komisije je već od samog starta bio nabijen potpitanjima i nesuglasicama.

Odmah da kažem da je, osim mene, tu sudjelovalo još dvoje kolega iz oblasti studija religije, što je i obogatilo, ali i usporilo rad komisije. Svjesni profesionalne odgovornosti u vezi sa slobodom vjere, ali i toga da su se dugo vjerske tradicije studirale i izučavale na homogen i hijerarhičan način, mi smo pristupili cijelom procesu s dozom nepovjerenja koje se činilo opravdanim.  Jedan od prvih zadataka komisije je bio prikupiti podatke o vjerskim kalendarima, ustanoviti koji se dani/praznici u godini trebaju poštovati, ispitati da li postoje ograničenja unutar vjerskih kodova ponašanja koja se kose s univerzitetskom praksom (npr. režim ishrane u kafeterijama, nošnja, rodni odnosi). Tu je bilo jasno da se upuštamo u pitanje značaja i utjecaja religije na studentski život na način koji je miješao normativne i nenormativne kategorije razmišljanja. Sam proces nas je postavio između “subjektivnog” stava prema vjeri i vjernicima i prihvatanja “objektivnog” autoriteta vjerskih poglavara da nam odrede koji su praznici važni, koja obredna aktivnost je poželjna, a koja se može zanemariti. Potegla su se kritička pitanja: da li kroz konsultacije s poglavarima zajednica dajemo prioritet dominantnim narativima koji uključuju samo neke praznike i neke članove zajednice, ali ne sve? Čiji sveti kalendar prihvatamo i da li time nehotice isključujemo marginalne sljedbenike? Čiji autoritet je primaran u slučaju da vjera ne prati određen sveti kalendar nego je integrisana u svakodnevni život, i to više kao odraz kulture/etnosa nego teološkog propisa (obredna slava, na primjer, u srpskoj pravoslavnoj tradiciji)?

Shodno tome, razmatranje kriterija nije bilo jednoglasno: neki članovi komisije su smatrali da se prioritet treba dati širem identitetu jer je to administrativno jednostavnije. Pod tim se podrazumijeva da bi, recimo, svi muslimani htjeli slaviti Bajram bez obzira na nivo pobožnosti, ili da bi svi hindusi htjeli biti odsutni na Dawali praznik. Posebni zahtjevi ne bi bili potrebni i profesori se ne bi morali opterećivati provjeravanjem opravdanosti izostanka. Druga sugestija je bila dati prioritet konfesionalnoj praksi, po kojoj vjerski poglavar unaprijed odobri pismo o odsustvovanju na određene dane i datume, a administrator u studentskoj službi ta odsustva unaprijed zabilježi. Za mene lično i jedna i druga opcija nije bila lako prihvatljiva: na primjer, zašto pretpostaviti da vjerska obaveza (kao post za vrijeme ramazana ili sveti dan koji nije striktno vjerski, kao perzijski Nowruz/Nevruz ili punzabski Vaisakhi) automatski podrazumijeva neradni period/praznik? U slučaju posta, na primjer, mišljenje je bilo podijeljeno između onih koji su se suosjećali sa studentima smatrajući da im ne treba otežavati rad dok poste (sekularan argument?), dok sam ja lično dala prioritet teološkom stavu da je učestvovanje u svakodnevnom radu i obavezama sastavni dio posta (nesekularno rezonovanje?).

Sličan kritički osvrt je bio potreban da bismo ustanovili da li različitosti unutar vjerskih zajednica imaju utjecaj na naš stav prema svetim kalendarima. Na primjer, često u razredu sjede studenti iz jedne te iste vjerske zajednice (u mom slučaju muslimani) među kojima se ispoljavaju bitne razlike na nekoliko nivoa – rodne, etničke, regionalne, klasne, denominalne. U tim slučajevima nije bilo jednostavno prihvatiti jedan narativ kao autoritativan bez potezanja pitanja nepristrasnosti i ravnopravnosti. Razred je prostor u kojem mnogi studenti donose i izražavaju svoje aktivističke stavove, ne samo akademske, i time obogaćuju ali i usmjeravaju prirodu diskusije. Neminovno je da se njihovi stavovi prelijevaju u razmatranje slobode izražavanja, pogotovo u odnosu na obredne aktivnosti. Tako je meni lično bilo važno postaviti pitanje da li se odsustvo zbog džume muškarcima jednako tretira kao odsustvo ženama koje u isto vrijeme koriste alternativan prostor na fakultetu za iste potrebe (jer ne mogu ići u džamiju). Da li je takva odluka odraz priznavanja unutarnjih različitosti i ravnopravnog tretmana svih ili predstavlja miješanje u vjersku tradiciju? Da li samim tim, u namjeri da se oslobodimo predrasuda i djelujemo konkretno prema svim zahtjevima, narušavamo principe sekularnog prostora univerziteta?

Ti i slični kritički osvrti su odužili rad komisije preko svih očekivanja, ali su se kompromisi morali naći. Rad komisije se okončao 2004. godine objavljivanjem zvaničnog priručnika pod naslovom Religious Observance Policy koji sačinjava spisak svih važnijih praznika i vjerskih obaveza u vezi s akademskim kalendarom, ali s primjedbom da spisak nije kompletan i da su studenti pozvani da intervenišu po potrebi. Slojevitost diskusije se, nažalost, nije mogla odraziti u tom dokumentu. S obzirom da bi obilježavanje svih praznika bilo nemoguće za integritet školske godine, solucija se, paradoksalno, našla u sasvim drugom pravilu u Statutu Univerziteta, a to je da prisustvo na predavanjima, osim u iznimnim slučajevima, nije obavezno (pravilo uvedeno da bi se omogućilo studentima koji su istovremeno zaposleni da izbjegnu reperkusije zbog povremenog izostajanja s nastave). Bez obzira na važnost dokumenta, praksa je pokazala da se traženje rješenja za pojedine situacije ipak prvenstveno oslanja na etiku – dobru volju i razborit dogovor između studenata i profesora.

U isto vrijeme, nezavisno od rada komisije, studenti i profesori su se izjašnjavali kroz druge vrste aktivizma u vezi s pitanjem tolerancije u multikulturalnoj sredini univerziteta. Sredinom 2000-ih, jedan kolega s Odsjeka za istoriju i poznati politički aktivista, dr. David Noble, podnio je žalbu Komisiji za ljudska prava u Ontariju koja, između drugih obaveza, nadgleda pitanje ravnopravnosti na svim javnim institucijama, da se obilježavanje jevrejskih praznika na Yorku kosi s principom jednakosti i ravnopravnosti među svim studentima i da se mora ukinuti. Odlučno protestujući protiv neradnih dana na ove praznike, Noble je insistirao da drži svoje časove i pozivao je sve studente da im prisustvuju. Objašnjenje koje je dao je bilo slojevitije nego samo pitanje ravnopravnosti: “Kao Jevrej”, Noble je izjavio, “plašim se atmosfere antisemitizma koja se može stvoriti zbog ove diskriminacije prema 95% studenata na Yorku koji nisu Jevreji. Jevreji na Yorku su favorizirani, a to može da ima negativne posljedice na odnose prema studentima.” Godine 2009., prije nego što je Komisija za ljudska prava potpuno ispitala žalbu, York je ukinuo obilježavanje Rosh Hashane i Yom Kippura.

Razvoj ovih događaja, od pripreme dokumenta do ukidanja jevrejskih praznika, pokazao je da se diskusija nije okončala i da se neće tek tako završiti. Ne postoji šablon prema kojem se tako kompleksna institucija može osloboditi paradoksa koji proizilazi iz istovremenog priznavanja različitosti i njihovih ograničavanja: na primjer, prošle godine je došlo do konflikta između profesora sa sociologije i dekanata i Rektorata, nakon što je profesor zatražio savjet šta da radi sa studentom koji odbija da sudjeluje u zajedničkom eksperimentu sa ženama, citirajući da njegova vjera ne dozvoljava miješanje spolova na nepropisan način. Profesor je odbio taj zahtjev, dekanat ga prihvatio, da bi ga ipak rektor odbio citirajući sekularne principe jednakosti među spolovima. Rješenje se našlo, znači, kroz hijerarhiju autoriteta, a ne pomirenjem vjerskih i sekularnih principa.

Dileme i poteškoće u vezi s ovom problematikom se nastavljaju, predstavljaju odgovor na šira društveno-politička strujanja i donose nova iskušenja koja se neće uvijek uspješno riješiti. Pomiriti administrativne i pedagoške potrebe, a istovremeno pružiti podršku studentima iz raznih vjerskih tradicija, pokazalo se, moguće je jedino ako postoji fleksibilnost u razmišljanju i stavu, kao i otvorenost prema različitosti (u identitetu, praksi, iskustvu). Tolerantnost i dobra volja sami po sebi ne pružaju odgovor, između ostalog jer su uslovljeni subjektivnim kriterijima. Vjerske zajednice, kao i univerzitetska zajednica, stalno se mijenjaju i redefinišu, ali ne uvijek na međusobno usklađen način. Ako želimo riješiti potencijalni sukob između sekularnog i vjerskog prostora, moramo biti svjesni ne samo vlastitih motivacija nego i činjenice da ni jedna ni druga kategorija nisu neutralne, one se međusobno uvjetuju i mijenjaju, nekada zbog ličnih interesa, a nekad vanjskih i tuđih. Američki filozof Gary Muhammad Lengenhausen to naziva nereduktivnim pluralizmom: učenje od drugih ali istovremeno i mijenjanje sebe kroz druge.

Amila Buturović

Amila Buturović je profesorica islamistike i studija religije na Odsjeku za humanističke nauke na Univerzitetu York u Torontu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu, u Sarajevu, magistrirala i doktorirala na Institutu za islamistiku pri Univerzitetu McGill u Montrealu. Zadnja knjiga koju je objavila nosi naziv Carved in Stone, Etched in Memory: Death, Tombstones and Commemoration in Bosnian Islam (2015); prije toga kao koautorica s Irvin C. Schick objavila je Women in the Ottoman Balkans (2008) i Stone Speaker: Bosnian Landscape and Identity in the Poetry of Mak Dizdar (2002).

(http://skolegijum.ba)